– Ustajanje!
Trgnuo sam se iz sna i prepoznao očev glas, pa nezadovoljno napustio krevet, taman kad je bio najbolji za spavanje. Takva me buđenja uvijek ubiju u pojam. Sadržaj jutarnje propovjedi gospodina Miketića starijeg bio je prepun iznenađenja: prvo je bilo to da on, mama i seka idu na more do druge nedjelje.
– A ti ćeš – to je bilo drugo iznenađenje – na žalost ostati doma, jer imaš školu.
Samo sam zinuo. O svemu tom još jučer nije bilo ni govora. Treće je iznenađenje bilo da za njihova odsutstva spremim tavan. »Sat, dva posla«, reče. »Hm«, rekoh.
Preko tjedna me nije bilo ni doma a još manje u školi. Relacije su bile od kafića do Sljemena. Sreća da se stari isprsio s ostavljanjem financija.
U subotu sam se probudio u deset i tada mi sine zgodna misao: trebam pospremiti kuću, jer se sutra vraćaju, a sve je nalikovalo ponajviše na svinjac. Plus toga na opće veselje, tavan, naravno, nisam ni dirnuo. Dakle, počeh od tavana, dopunjavanog, ali vjerojatno nedirnutog otkako je kuće. A kuća mi je, vjerujte jaaako stara. Pod naslagama sive, teške prašine nazirale su se cijevi čudnog oblika, knjige, sanduci, skije s početka tog sporta, pa čak i gajbe za piceke. Nevoljko sam uzdahnuo (pri tom udahnuo nekoliko tona prašine i topovski kihnuo) pa se primio posla. No, kako to već biva sa mnom, zapeo sam kod prvog sanduka s knjigama: iz znatiželje sam svaku prelistao. Netko je pozvonio dolje na vratima i tad sam shvatio da tim tempom neću biti gotov do kraja tisućljeća ako ne i kasnije. Na vratima je stajao moj prijatelj Ico. Brzo sam ga angažirao: počeli smo spremati. Baš sam se razmahao metlom, kad me pozove:
– Miki, odi vidi ovo.
U ruci je držao malu knjižicu s teškim koricama. Uzeo sam je, bila je pisana krasopisom i prastara. Papir je bio sivkast od prašine i žut od starosti, sve u prekrasnim kožnim koricama sa zlatnim (koliko ja razaznajem taj metal) okovima. Jezik je bio potpuno nerazumljiv.
– Zgodna je – rekoh i otvorim je nasumce, pa počnem čitati, važno naglašavajući nerazumljive riječi. Pročitao sam odlomak i odjednom začujem Icu:
– Naređujete, gospodaru?
– Kaj veliš, Ico?
– Naređujete, gospodaru? – ponovio je potpuno mirno.
– Čuj, daj prestani zezati i ispraši konačno te knjige.
Bez riječi se prihvatio posla takvom brzinom da mi više niš nije bilo jasno. Radio je sve brže i brže i završio s knjigama za petnaestak minuta. Zatim stane i opet me monotonim glasom upita što želim. »Pa baš da vidim dokle će glumiti začaranog«, pomislio sam i rekao mu da pospremi tavan, a ja sam sišao dolje i prihvatio se kuhinje, očekujući da će i on sići za koji čas. Na otprilike pola suđa pojavio se prašan od glave do pete.
– Gotovo je gosporadu. Naređujete?
– Ico, jel tebi dobro – upitah zabrinuto.
– Gospodaru, ja sam Niftis. Naređujete?
Noge su mi se presijekle: Niftis je bila riječ dvaput spomenuta u onom tekstu. Otrčao sam na tavan i kad sam vidio da je čist kao apoteka, shvatio sam da tu definitivno nešto nije u redu. Ico je ponovno stajao kraj mene i monotono tražio daljnja naređenja. Da ga se riješim, rekoh mu da pospremi kuću. Odjurio je, a ja sam dohvatio knjižicu (koja je isto bila očišćena, te se vidjelo da je od smeđe kože nekog gmaza, a ures je zaista bio zlatan) i počeo grozničavo tražiti neki tekst koji bi maknuo tog Niftisa iz Ice. No od cijela teksta sam raspoznavao tek stranične brojke, a i to baš nisam bio sasvim siguran. Iznad onog odlomka kojeg sam pročitao bio je naslov Ab tes Niftis.
– Kako do Niftisa, recimo – promrmljao sam i tražio ponovno spominjanje Niftisa. Pretpostavka je bila da je skidanje čini u drugom dijelu knjige, no nisam našao ništa. Tada se ponovno pojavi Ico-Niftis i zatraži naredbe. Već izmučen s ružnim slikama kako objašnjavam njegovim roditeljima što se desilo, pa onda, ne daj Bože, i novinarima, policiji i čemu sve ne, bijesno mu rekoh:
– Kad si već tak pametan, prevedi mi ovu knjižicu!
On, na moje iznenađenje, uze knjigu iz moje ruke, siđe dolje, sjedne za stol i počne prevađati. Pisao je kao stroj, vrlo sličnim rukopisom kao i u samoj knjižici, lijepim starinskim slovima, nimalo nalik njegovu kvrgastom mačkopisu. Nije prošlo ni pola sata dok mi je predao prijevod.
– Izvolite. Naređujete, gospodaru?
Rekoh mu da sjedne i čeka. Dograbio sam prijevod i odmah skočio na onaj odlomak. Skraćeno, zvučao je ovako: dođi, slugo Niftise, uđi i služi u ovom ljudskom tijelu kao pravi Niftis. A već sliejdeći odlomak skidao je čaroliju: slobodan si, slugo, izlazi iz tog tijela. »Ha! To je to«, pomislih, pa zgrabih knjigu i pročitah drugi odlomak, nestrpljivo i nervozno. Nije se dogodilo ništa, osim još jednog naređujte, gospodaru ispada.
– Prokletstvo, to je! – rekoh. I tada mi sine kako sam čitao prvi puta. Koncentrirao sam se i pročitao na isti način, vrlo teatralno. Odjednom se na Icinu licu ocrta bol, pa iznenađenje.
– Hej, otkud smo sad tu? – upita normalnim glasom.
Nisam mu baš objasnio o čemu je riječ. Prošlo je s tumačenjem da se onesvijestio. Škola je završila prije mjesec dana (najodličnijim ocjenama u povijesti školstva) i ljetujem, trenutno, u Parizu. Uživam. Kad mi tu dosadi, otići ću na Floridu.
Pročitat ću vam neke od naslova iz knjižice, da malo objasnim cijelu stvar: Putovanje u trenu; Zlato iz prašine (naravno, stilski rečeno – sve je podobno. Sram me priznati da je mamin mačak stradao kao posljedica mojih prvih pokusa, no utješila se kad je prodala rep); Haali, donesi jelo; Thee, najljepša ženo, pojavi se i tako dalje. Vrlo praktično. Postoji i odlomak za pomlađivanje, no na to se još nisam odlučio. No, da dovršim ovo, otegao sam stvar.
Još samo ovo: ako ikada nađete malu knjižicu opkovanu zlatom, velikog krasopisnog naslova Atherhiani arto peraa ahto skri, dobro je i ljubomorno čuvajte. Trebat će vam. Prijevod je naslova: Priručna knjiga praktičnih savjeta za mlade čarobnjake.