– Na Zemlji se više ništa ne može dogoditi nenadano, a sve što se dogodilo, može se saznati – tvrdio je profesor Mulltigrad na Svjetskom skupu fizičara u Londonu.
– A kakav rat, ratić? – zajedljivo upita profesor Klop, debeo u skladu s prezimenom.
– Niti to! – žučljivo odvrati Mulltigrad.
Veliki su umovi, fascinirani saznanjem o konačnom postojanju vremenskog stroja, šutjeli, a prevodioci srkali kavu.
– Gospodine profesore – poče Westbahnhof iz Beča – a da li ste ispitali stroj?
– Dragi kolega, znate da mi financije ne dopuštaju izradbu pravog, velikog prototipa. Ova bi maketa teorijski mogla prenijeti nekoga u prošlost ili budućnost, no nikako ne bi omogućila i povratak s vremenskog putovanja.
Tako je već sutradan Mulltigrad letio u vrhunski laboratorij u Lab City. Let je bio očajan, manje zbog lošeg vremena, više zbog pilota kojem je to bio prvi samostalni let. Siroti je Mulltigrad slijetanje dočekao kao spas. A u zračnoj luci nigdje ni traga vozaču koji ga je trebao dočekati. Profesor oprezno odloži mali prototip i sjedne na kutiju. Pola sata kasnije pred vrućinom shrvanog Mulltigrada stane oronuli jeep - vjerojatno poslijednji zaostatak 2. svjetskog rata na svijetu. I tu je vožnju profesor dobro upamtio.
Kunući u sebi, profesor prevali nekoliko metara do male zgrade, a kad ga je stražar poslije milijun papirnatih formalnosti konačno propustio u dizalo za podzemni laboratorij, proreži kroz zube nekoliko sočnih psovki. Lift krene odjednom i Mulltigradu srce gotovo lupi o zube. Shrvan putovanjem, nije se mogao oduprijeti fizikalnim zakonima pri prenaglom zaustavljanju dizala: pade, a mali se prototip odluči za akciju i kabine lifta, s profesorom i kraćim komadom čeličnog užeta nestade negdje u prošlom ili budućem vremenu.
Služba sigurnosti Lab Cityja uzalud je dva mjeseca pokušavala objasniti neobjašnjiv nestanak poštovanog profesora Mulltigrada.