PRIPOVIJETKE I PREDANJA

UVOD

Tradicionalna usmena narodna proza, na prvom mjestu narodne pripovijetke, bajke, anegdote i kratke šaljive priče, uglavnom nisu podesna građa za proučavanje etničkih karakteristika stanovništva određene oblasti. Na osnovu ograničenog zabilježenog broja teško da se mogu donositi sudovi o lokalnim pripovjedačkim tradicijama, žanrovima koji se najradije pričaju i slušaju, zastupljenosti određenih tipova. Narodne pripovijetke se prenose vrlo raznolikim načinima i sredstvima i za njih gotovo da nema prepreka koje ih mogu spriječiti da iz jedne ne prodiru i prošire se na drugu sredinu. Samo intervencije kazivača - umjetnika usmene riječi, vrsnog pripovjedača sa ličnim stilom kazivanja, smislom za postupnost predavanja fabule, dramatizaciju, intoniranje i pronalaženje odgovarajućih, prelomnih tačaka koje obilježavaju srž pripovijetke - mogu, i to nebitno, uticati na izmjenu njena osnovnog sadržaja, njenog tipa i motive što je sačinjavaju, jer one su djelo koje se stalno stvara, varira i neprekidno dograđuje. Usmena narodna pripovijetka je, u stvari, stvaralački čin umjetnika, kazivača, i kao takva je, svaka za sebe, umjetničko djelo određenog čovjeka koji je priča. Ona je umjetničko djelo koje svoju punu vrijednost ima samo u trenutku kada je kazivač, ponesen i disponiran, u odgovarajućem ambijentu, pred zainteresovanim auditorijem kazuje, a zabilježena ili snimljena na traku već gubi draži usmenog stvaralačkog čina i značajke umjetničkog doživljaja. Takva kazivanja su postala dio tradicionalnog inventara sredine, jer ponekad koriste motive ili elemente iz tradicionalne prakse i često se prepliću sa vjerovanjima (u vile, ljude sa natprirodnim osobinama, magične radnje i sl.) ili narodnim običajima. U takvim se momentima stapaju tradicionalne forme naracije i realistička svojstva teksta miješaju se sa fantastikom. Ova vrsta proznih narodnih tekstova u stanju je da izjednačuje realno i nadrealno, ona operiše sa fantastičnom stvarnošću koja je slična snovima, maštarijama, priviđenjima i halucinacijama. Tu spadaju:
1) priče o duhovima, utvarama i avetima (tzv. gotske priče i romani);
2) priče o priviđenjima, preobraćenjima, snovima i predskazanjima;
3) priče o vampirima i vukodlacima;
4) magijske priče i bajke o vješticama, vilama i  čarobnjacima itd.
Sve što je naprijed rečeno odnosi se i na narodnu usmenu prozu stanovništva Drežnice, kao, uostalom, i na narodnu prozu u gotovo svim današnjim seoskim sredinama u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Zadatak istraživača narodnih pripovjedaka, predanja i toponimije u Drežnici bio je, dakle, da na osnovu ispitivanja što većeg broja potencijalnih kazivača i bilježenja njihova repertoara pokuša ustanoviti frekvenciju pripovjedačkih tipova, te da na osnovu raspoložive građe i, supsidijarno, drugih elemenata formuliše osnovne karakteristike prozne usmene narodne tradicije muslimanskog i hrvatskog naroda ,u ovom dijelu Hercegovine.
Pronalaženje potencijalnih informatora-kazivača pripovjedačkih tradicija u nepoznatoj sredini, u kojoj do tada nisu vršena etnološko-folkloristička istraživanja, u početnom stadiju rada za istraživača predstavlja posebno složen i delikatan zadatak. Informacije koje dobije o takvim pojedincima često su netačne, prvenstveno uslijed pogrešno shvaćene namjere istraživača. S druge strane, tek poznavanje šireg kruga ljudi u određenom kraju i uspostavljanje prisnih kontakata s njima tokom višekratnih izlazaka na teren i boravka u njihovoj sredini mogu često otkriti vrijednog kazivača, čak i među onim pojedincima za koje njihova okolina smatra da »slabo šta znaju pričati o starim vremenima«. Od petnaestak pojedinaca kazivača, na koje je sredina ukazala,  posebno se ističu kazivači, čiji repertoar i način interpretacije zaslužuju da im se posveti što više prostora. To su Džafer Kajić (rođen 1905) iz sela Bunčića u Drežnici i Omer Balić zvani Tičević (rođen 1916) iz susjedne Poglavice. Džafer Kajić, zadovoljavajući zahtjeve i želje istraživača, uglavnom se ograničio na kazivanje islamskih tradicionalnih pripovjedaka, a Omer Balić je pokazao raznovrsniji repertoar od pravih bajki i religioznih tipova do šaljivih. Zajednička im je karakteristika smireno i razložno iznošenje materije, kod Kajića nešto smirenije a kod Balića, koji ponekad, u želji da se iskaže i da zablista se gubi nit i skreće u nepotrebne suvišne digresije. Od ostalih kazivača sa kojima je istraživač imao prilike da radi i od njih bilježi materijal, valja spomenuti Ahmeta Mujića zvanog Kleco (rođen 1911) iz Bunčića, Ahmeta Cokića iz Drage, Omera Lalića iz Lisičina, zatim tu su još Saja Šamerić iz Poglavice, Šeća Hodžić, Vida Šarić sa Inča i drugi kazivači.
Građa o kojoj je riječ sastoji se mahom od pripovijedaka čije korijene treba tražiti u islamskoj tradiciji, u hadisu, tj. sekundarnoj vjerskoj literaturi, koja je u našim ruralnim sredinama bila popularna među starijim Muslimanima, osobito među vjernicima. U Drežnici su one postale poznate kroz pričanja ili propovijedanja hodža i drugih školovanih ljudi, koji su ih za vrijeme tzv. vazova u džamiji, uz ramazan ili povodom drugih vjerskih praznika, kazivali svojim suseljanima. Pripovijetke - hadise oni su ponekad direktno prevodili sa arapskog jezika, pa je još uvijek živo sjećanje na neke od tih ljudi (na primjer na umrlog hodžu Hasana Beglerovića). Poneko posjeduje i štampanu zbirku hadisa, poput Džafera Kajića, koji čuva nekompletan primjerak u kome su pripovijetke objavljene sa arapskom grafijom. Oko 1910. godine Džaferov otac je svom jedincu sinu kupio tu knjigu od seoskog hodže, koji je takve knjige nabavljao iz grada i prodavao mejtefskoj djeci. One su u pripovjedačku praksu u Drežnici unesene, najvjerovatnije, na isti način, preko iškolovanih ljudi ili preko pojedinaca koji su više i češće putovali ili čitali. Zabilježeno je i nekoliko zanimljivih lokalnih predanja, čije je izvorište u narodnim vjerovanjima i praznovjericama. Primjera radi spomenuću pričanja o nekadašnjem stanovniku sela Zagreblja, hadžiji Pendi (rodonačelniku današnjih Pendića), za koga se priča i vjeruje da je bio rođen u košuljici, da se družio s vilama i da je imao natprirodne osobine. Ono što se u Drežnici posebno ističe jesu mnogobrojni primjeri predanja o zakopanom blagu, traganju za zlatom,  nalaznicima  i prokletstvu koje  ih je snašlo.

I Home I Uvod I Pripovijetke I 1 I 2 I 3 I Predanja I 1 I 2 I 3 I Kazivači I

Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine