PRIPOVIJETKE I PREDANJA
Narodna vjerovanja i pričanja o vješticama
Vištice možeš poznati između Jurjeva (dva su Jurjeva!). Uzmu se uža i onda se
vežu, kukanj staviš mu ime: »Ovo je Begze«. Drugi kukanj vežeš: »Ovo Fate,
Kate«, i tako vežeš i nadijevaš ime na koga imaš miso da je vištica. Moreš
vezati i deset kukanja. I to se obisi na verigam. Kad dođeš u jutru, koji se
kukanj sam odrišio — ono je vištica.
Ako neka žena neće da proda svoje srebro, nakit, i ona je vištica. Ima tih
vištica koje nešto u tome imaju, neku silu u tom nakitu. Jednom je svaku noć
jednom čovjeku koze neko pomuzo, svaku se noć muzle, pa su ih i puškom čuvali.
Kad jednom, čuju oni u toru kako nešto govori: »Stani, vlaso moja, i tamo se
pomakni!«. I taj čovjek koji je čuvo ugleda svoju tetku. Puko iz puške, puška se
razleti, a lončara (zemljana posuda) u koju je puko -
razbijena. Kad on tamo -
krv. Nema niko. On kući, kažu, tetka mu jedva živa. I treći dan dođe joj kući da
se halali s tetkom: »Čuješ li, tetka, ja ću pitat, a ti ćeš odgovarat. Di si
bila tad i tad. Di si bila kad mi
je
sin umro, di si bila kad mi je ovo, pa ono, di si bila kad si zavađala čovika i
ženu, kad si dicu morila, kad mi je neko koze muzo?«. I kad mu je tetka sve
iskazala, halalio joj i izličila se i živila još godinu, ta tetka mu. To je u
Drežnici bilo.
»Ona« je buruzur (bihuzur, tegoba) kad namini sihir na nekoga, a ne zna da skine
s njega. Može sestra, ako je »ona«, na sestru da baci sihire. Bio je takav
slučaj u Gornjoj Drežnici. I taj sihir može skinuti s čeljadeta samo onaj ko
bolje zna. Išli su čak hodži u Soviće (kod Jablanice) da skine sa te sestre
sihire.
A
bila je na Brštenovači (D. Drežnica) žena, umrla je davno, i ona je bila
vištica. I sin joj se oženio, ali svako dijete koje se rodilo -
umre. I onda je taj čovjek -
a
znao je da mu je mati vištica -
uzeo nož i zaprijetio materi da će je zaklati ako mu još ijedno dijete umre. I
više mu nisu djeca mrla.
Pričalo se da je vištica svaka imala po neki svoj šćap. Jedna je žena u
Bunčićima imala tri šćapa, nikome ne bi dala da u njih kreće.
Narodna vjerovanja i pričanja o vilama
Šašković je neki našo vilu i odapinjo joj kosu. Rekla mu je: »Ako mi dlaku ne prikineš, valjaću ti, nagradiću te!«. I svojom mu rukom dala. I on sve, on polako, polako, polako, i pričo je on da su joj noge ko u magareta, a gori đevojka. I toliko da ima silen kose, znaš šta se kaže: »Kose ko u vile«. I on je otkačio i ona nemu dala te triske. I on doli niz točilo, kako je išo od nje - baco: »Šta će mi ovo?«. Kad je došo kući, kad istreso, kad - dukati. Vrati se, kad je došo gorika, tamo izgorilo ko ugljen, našo ono, ondi, ono ondi đe je baco.
Vjerovanja i pričanja o mjesecu, suncu, dugi i vjetru
Kad je užba (pun mjesec), valja se dobro zagledati u misec. Vidi se di »sidi
Mujo za trnovim panjem«, tako su stari ljudi govorili dici.
Kad je pomračenje sunca, di si - sidi na zemlju, nemoj ići. Tako su stari
govorili, to je božje davanje. To aždaja jede sunce kad je pomračenje.
Kad ubije neko zmiju, priča se da sunce stane i kaže: »One (ruke) ti cvale (što
si ubio zmiju)!« A ako je ne ubiješ, sunce kaže: »One (ruke) ti sahle!«.
Pričalo se da su nekada bila na nebu tri sunca, pa je aždaja pojela dva, a treće
lastavica iznijela više na nebo. I zato nemoj bit lastavicu, gri'ota je.
Duga na nebu je znak da će se ustaviti kiša; ako prođeš ispod duge, muško će
postat žensko, i obratno.
Kad oreš, ako padne kiša dobro i nalije se volu cili rog, kažu: »Biće dobar rod,
jer pola roga je pola roda«.
Kad bi u Drežnici ljudi redili žito ili grah, razvijavali ga pa nema vitra;
a triba ti, onda bi stari ljudi znali reći: »Zatrpali su vitar u jami«.
Virovalo se da se vitar može zatvoriti u jamu.
I Home I
Uvod I
Pripovijetke I 1
I 2 I
3 I Predanja I
1 I
2 I
3 I
Kazivači I
Copyright © Drežnjak; jesen 2001. godine